Što se knjige tiče:

Rekao je Mirza Širazi El-Kebir, kuddise sirruhu: “Kako bi samo bilo dobro učenjacima da se često vraćaju na ovu časnu knjigu i da se okite adabima spomenutim u njoj.”[1]

Rekao je Sadrul-Muteellihin, kuddise sirruhu: “Od izvrsnih djela u ovoj tematici je i ono što je prenio ugledni šejh, radnik, putnik bogobojaznosti i iskrene vjere, uzor trudbenika, ukras milleta, haki-kata i dina, El-Amili (Zejnul-milleti vel-hakikati ved-din), blago-slovljen bio, u dijelu svoje poslanice Munjetul-murid.”

Rekao je Sejjid Muhsin El-Emin: “Munjetul-murid fi adabil-mufidi vel-mustefid obuhvata mnoge vrijedne adabe. To je jedno prekrasno dotjerano djelo o ahlaku učenika za onoga ko po njemu bude postupao.”

A što se autora tiče:

On je imam Zejnuddin ibn Nuruddin ibn Ali ibn Ahmed El-Amili,rođen 911. godine po H. na jugu Libana, a preselio kao šehid 965. u jednom dijelu Istanbula na rukama Osmanlija.

Rekao je Ibnul-Udij, njegov učenik, opisujući ga: “Bio je i pored visokih ambicija i veličanstvenih stepena krajnje skroman i blag, (…) sam bi prenosio drva na magarcu noću da opskrbi svoju porodicu, a zatim bi opet ujutro prispijevao u džemat na sabah (…), a ostatak dana provodio bi u predavanjima i istraživanjima poput mora nabu-jalog (…), većinu vremena provodio je (…) u skrivanju i strahu, u okolnostima u kojima čovjek nije u stanju da razmišlja ni o najjedno-stavnijim i najnužnijim pitanjima… Kada bi ga čovjek u lice pogle-dao i čuo slast njegova govora, duša mu ne bi dopustila da ga napusti i svega bi se oslobodila samo da ga čuje. Oči bi ga sa nekom čež-njom gledale, a srca bi zaigrala svaki put kada bi ga iznova vidjela. Ej vallah, on je iznad toga kako ga opisah. Okitio se tolikim vrlinama da ovo kako ga opisah nije ništa.”

Rekao je autor djela Revdat: “Nisam do danas nikog od uleme upoznao sa toliko fadileta i vrlina, znanja, pronicljivosti, rječitosti, uređenosti stečenog znanja, mnoštva idžazetnama, jednostavnosti, ra-zumnog govora, mnoštva djela i radova, čak se može reći da je bio jedan od onih koji su preslikali Božija uzvišena i nepromjenjiva svojstva na svoje ponašanje, idući tako stopama bezgrješnih.”[2]

Rekao je veliki muhaddis El-Hurr El-Amili, kuddise sirruhu, u svom djelu Emelil-‘amil: “Ostavio je iza sebe dvije hiljade knjiga, od toga dvije stotine knjiga napisanih njegovom časnom rukom od njegovih djela i djela drugih, a samo njegova djela prelaze brojku od sedamdeset.”[3]

A prenosi se od šejha Husejna ibn Abdussameda (otac šejha Behaije,kuddise sirruhu) da je jednoga dana ušao kod šejha Šehidapa ga zatekao zamišljenog te pitao o razlozima te zamišljenosti, a on mu reče: “O brate, mislim da ću biti drugi od dvaju šehida. Sinoć sam ti u snu vidio da je Sejjid El-Murteda, znamen upute, napravio gozbu na koju je pozvao sve učenjake imamija, pa kada kročih među njih, Sejjid ustade, zaželi mi dobrodošlicu i reče: ‘O ti, sjedi pored šejha šehida, pa sjedoh kraj njega…’”[4]

Preneseno je od njega također da je Šehidprošao jednog dana kraj jednog mjesta u Istanbulu, a on bijaše sa njim, pa mu ovajreče: “Samo što nije došlo vrijeme kada će na ovom mjestu biti ubijen čovjek koji nešto znači.” Prenosi se da je baš na tom mjestu i ubijen.[5]

Pa neka je selam na njega na dan kada se rodio i dan kada šehid postade i na dan kada će ponovo biti proživljen!

Pred tobom su, prije nego zađeš u same pojedinosti ove knjige, primjeri potekli iz njegovog ruha:

■ Ne približava svako znanje Stvoritelju i svako znanje ne povla-či za sobom neminovno i Njegovo zadovoljstvo.

Naprotiv, znanje ima svoje šartove, ciljeve i adabe, a njegovo stjecanje pravila i nauk. Nema drugog izbora onome ko ga želi steći, osim da ih upozna i da se svaki put iznova na njih vrati, ako ne želi da njegov trud propadne i završi kao nezahvalan.

■ Hadis: “Zaista se djela cijene prema namjerama…”

Ovaj hadis je jedna od temeljnih postavki islama. Neki rekoše: “Ovaj hadis je trećina znanja.”

■ Zatim znaj da je ovaj stepen – stepen ihlasa – od velikog zna-čaja, sa mnogo prepreka, preciznog značenja, velikog uspona. Traga-nje za njim zahtijeva istančanu viziju, ispravno shvatanje, potpuno duhovno pregnuće.

■ Znaj da je znanje poput stabla, a djelo poput ploda. Ono što se očekuje od stabla koje rađa nije ništa drugo do plodovi.

■ Kolika li je samo obmana učenjaka koji se zadovoljio formal-nim znanostima (‘ulum resmije) a u potpunom je zaboravu spram odgoja duše i težnje da zadovolji svoga Uzvišenog Gospodara.

■Primjer ovog učenjaka u njegovom svođenju znanja na ustalje-no razumijevanje fikha je kao primjer onoga koji je sveo putovanje na Hadž na pripremu sredstava i uvjeta za putovanje, bez kojih bi, bez sumnje, Hadž bio neizvodiv, ali sam taj čin nije Hadž.

■ I znaj da je primjer ovih poput primjera kuće u tami sa postavljenom svjetiljkom na krovu, čija vanjština sija, a unutrašnjost ostaje u tami.

■ Samo Allah zna sam toga lično iskusio, zna koliko od fine pažnje Njegove prema meni doživio otkako sam se znanju posvetio… Nije isto čuti kao vidjeti i doživjeti.

■ To je zato što svjetlost znanja Allah neće posaditi u srcu za-prljanom duhovnim nečistoćama i pokvarenom ćudi… Ovo navodi na zaključak da znanje nije puko posjedovanje mnoštva određenih podataka, iako se pod znanjem obično to podrazumijeva, nego da je znanje svjetlost koja svoga vlasnika čini pronicljivim i bogobo-jaznim, kako smo to ranije već naglasili.

■ Da, ukoliko je u stanju odgoditi ženidbu dok ne završi studije koje je namjeravao, jer to predstavlja najveću prepreku, štaviše, to je prepreka od koje se granaju druge prepreke.

■ Ako prostudiraš halove selefa (prvih naraštaja) i halefa (onih kasnijih), vidjet ćeš da nije bilo koristi od šejha u većini slučajeva, osim pod uvjetom da je šejh imao velikog udjela u bogobojaznosti, iskrenosti i samilosti spram onih koji kod njega uče. Isti je slučaj i sa djelima. Vidjet ćeš da su djela bogobojaznih mnogo korisnija i da postupanje po njima luči veće uspjehe, sasvim suprotno od djela onih koji samo nose zvanje učenjaka.

■ Učenik se treba družiti samo sa onim od koga će nešto naučiti ili ako će taj od njega naučiti. Pa ako osjeti potrebu za prijateljem, neka izabere bogobojaznog, iskrenog, koji će ga podsjetiti ako zaboravi, a kada se sjeti, potpomoći ga, i ako bude u potrebi, olakšati mu, i kada se uznemiri, strpljivost mu oporučiti, tako da od prija-teljstava stekne jedno pravo moralno bogatstvo. Zbog toga, ako ovakvog prijatelja ne nađe, onda je samoća preča nego loše društvo.

■ Ne treba se obmanjivati onima koji posjeduju mnogo znanja, ali imaju velike nedostatke u bogobojaznosti, vjeri i moralu. Šteta koju takav pojedinac može nanijeti onome koji traži znanje je mnogo veća od neznanja od kojeg ovaj bježi. Rekla je skupina učenjaka selefa (dobrih prethodnika): “Ovo znanje je vjera, pa dobro pazite od koga stječete znanje.”

■ I neka se dobro čuva one vrste koja je uzela znanje iz knjiga, a ne iščitavajući djela pred valjanim šejhovima. Rekli su neki učenjaci selefa: “Dobro se čuvajte onih što uče samo iz knjiga…”

■ Neka dobro zna da je poniznost šejhu – ponos, povinovanje njemu, počast i skrušenost pred njim – jedna vrsta uzdizanja, držanje do njegovog ugleda – dobro djelo, a trud da mu se hizmeti – čast i ugled.

■ Bilo bi neophodno da obnavlja i da se međusobno podsjeća sa nekim prijateljem na ono znanje stečeno kod šejha i da međusobno ponavljaju naučeno jedan pred drugim, jer takav način učenja može biti mnogo korisniji od pukog učenja napamet.

■ Uopćeno, primjer učenjaka i učenika je kao primjer papira i pečata: neće se utisnuti na papiru ništa, osim onoga što je već ispisano na pečatu. Ovakav odnos učenjaka i učenika lično sam viđao među mnogim skupinama koje su stjecale znanje pred svojim šejhovima svih vrsta ćudi i stremljenja. “I niko te neće obavijestiti kao Onaj Koji zna.”[6]

■ Dakle, trebala bi neizbježno u svakom manjem gradu ili selu biti barem jedna osoba koja će podučavati ljude vjeri, potpuno predana upućivanju i podučavanju na lijep i blag način. Takva osoba će svojim moralom i blagošću pridobivati ljude, a prije svega time što će biti besprijekorno oslobođena požude za imetkom i bogatstvi-ma onih koje podučava. Oni koji primijete kod učenjaka ovu požudu bez sumnje će biti skromnih želja prema znanju takve osobe. Međutim, ako se učenjak svojim radom bude želio potčiniti Allahovim naredbama, osjetit će to i mase i predvodnici i tada će biti spremni povinovati se njegovim naredbama i ustrajati na ispravnom putu.

■ Šejh će narediti učenicima da se okupe na predavanju jer je to mnogo korisnije od pojedinačnog podučavanja, kao i to što će njihov međusobni razgovor o predavanju učvrstiti već spomenuto.

■ Dobro znaj da učenjakove riječi “ne znam” neće umanjiti njegov ugled nego će ga samo povećati i u srcima ljudi izazvati strahopoštovanje iz Allahove dobrote prema njemu kao nadoknade za dosljednost na istini.

■ Budi siguran da samohvalisanje – pored toga što je samo po sebi ružno i kod Boga pokuđeno – u isto vrijeme umanjuje ugled kod ljudi i izaziva srdžbu Gospodara. Ako se, pak, želiš uvjeriti da ti samohvalisanje neće donijeti nikakvo dobro, pogledaj sebi slične kada sebi dozvole taj luksuz, kako tvoje srce na to reagira i smatra to neprimjerenim te kako osuđuješ taj čin kada se rastaneš sa prijateljem.

■ Znanje ne ostavlja svoga vlasnika na miru: ili će ga dokrajčiti i unesrećiti, ili će ga usrećiti i Allahu približiti.

■ I prenio je, radijallahu anhu, od nekih velikana: “Kada ti dođe čovjek da te nešto pita, nemoj da ti bude briga da ga izvedeš iz tegobe u koju je zapao. Nego, neka ti briga bude da ti čiste vjere izađeš nakon odgovora.”

■ Pohvalno je da pitanje pročita pred drugim prisutnim osobama koje posjeduju obaviještenost i sa njima na lijep način zajednički i objektivno prouči tematiku. Pa čak i ako su manje učeni od njega ili njegovi učenici, jer u tome se ogleda slijeđenje ispravnih prethod-nika, postoji mogućnost da prisutni učenici uoče pojedinost koja je njemu promakla. A svačija misao ima udjela u Allahovom fejzu.

■ Ostale discipline: matematičke, prirodne, zanatske, industrijske uglavnom su u islamu opisane kao mubah (dozvoljena) djela, posmatrajući ih same po sebi, a mogle bi se posmatrati i kao mendub (pohvalne) – (…), ali isto tako mogle bi biti i haram ukoliko bi dovele do zapostavljanja onog znanja o vjeri i u vjeri koje je farzi-ajn ili farzi-kifaje, kao što je danas slučaj sa mnogima neznalicama o samoj suštini i biti vjere.

■ Nema, zapravo, te vjerske nauke koja je ovisnija o svim drugim naukama i sveobuhvatno u potrebi za drugim naukama kao što je fikh. Zato neka mu posveti veliku pažnju i ogroman trud. Jer to je najuzvišeniji cilj, najčasnije znanje i samo poslaničko naslijeđe. A to se postiže samo Allahovim darom i njegovim svetim nadahnućem, koje vodi ovom cilju i ovoj mertebi.

■ Sve ove znanosti zapravo i jesu izravna ili posredna sredstva koja upućuju na djelo. A kakva je to samo propast i besmislica potrošiti život u stjecanju ovih sredstava, a zatim ih ne provesti u djelo i njima se ne okoristiti na obama svjetovima. Pa razmisli!

■ Nema selameta na Sudnjem danu onome ko ne bude za ovu vrstu znanja zainteresiran… Zato dobro slušajte, draga braćo i prijatelji, Allah nas i vas probudio iz sna i nemara, iskoristite dane ovog prolaznog života… Allah nas i vas probudio iz mrtvila i učmalosti i učinio naše preostale dane na Ovom svijetu usmjerenim ka stjecanju znanja.

Potraži ove stavke i stotine drugih njima sličnih u knjizi koja je pred tobom!

♦ ♦ ♦

A još bolji i ljepši od iznesenog jeste autorov izbor skupine prelijepih predaja:

♦ Poslanikovih riječi kada je u mesdžidu vidio dvije skupine: na jednom sijelu su se međusobno podučavali propisima vjere, a na drugom su činili dovu Allahu, dž.š., i tražili od Njega. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve alihi, na to je rekao: “Oba skupa čine dobro. Oni traže od Allaha, a ovi proučavaju pa podučavaju one koji ne znaju. Ovi su bolji. Ja sam poslan sa naukom.”

♦ I riječi Imama Sadika: “Nije znanje u mnoštvu podataka, nego je znanje svjetlost od Allaha, koju On spušta u srca onih kojima želi uputu. Pa kada se odlučiš da ga stječeš, prvo u sebi potraži hakikat robovanja, (…) i od Allaha zamoli moć poimanja, dat će ti se.”

♦ I Poslanikove riječi: “Ostavite polemiku jer je njena svrha neshvatljiva, a posljedice ne vode dobru.”

♦ I Poslanikove riječi: “Zar ne, zaista je najveće zlo iskvarena ulema, a najveće dobro bogobojazna ulema.”

♦ I Poslanikove riječi: “Nisam rekao, niti su rekli ljudi prije mene nešto slično kao La ilahe illallah.”

Vel-hamdu lillah!

Priređivač

Priredio: Sejjid Muhammed Rida Tabatabai

[1]Predgovor izdanju koje je priredio učitelj Rida El-Muhtari, str. 55.

[2]Predgovor učitelja Hasana El-Mustafija djelu Munjetul-murid, Teheranska štampa, str. elif.

[3]Ibid.

[4]Ibid, str. ba.

[5]Ibid, str. džim

[6]Fatir, 14.