Pitanje uzroka pojavljivanja sljedbi i pravaca je jedna od važnih tema nauke o sljedbama i pravcima. U raspravi o svakoj sljedbi prvo se govori o načinu njezinog pojavljivanja. Preciznost u ovim raspravama može biti korisna u pronalaženju općenitih uzroka pojavljivanja islamskih sljedbi. Da nije postojala razlika u samim akaidskim naučavanjima religije ne bi se ni pojavile akaidske sljedbe i pravci. Prema tome, rasprava o uzrocima pojave mezheba prešla je u raspravu o uzrocima pojave ovih razlika.
U vrijeme života plemenitog Vjerovjesnika, s.a.v.a., nisu se pojavile akaidske razlike u islamskom umetu. Ali, nakon njegove smrti, još istog dana, sporenje o hilafetu i vođstvu podijelilo je islamski ummet na dva ogranka, ši'ije i sunije. Prema tome, nedostatak autoriteta i vjerskog vođe kojeg prihvataju svi muslimani prvi je uzrok razlika i pojave islamskih pravaca.
Načelno, ograničenost čovjekovih spoznajnih moći i nepostojanje njegovih sposobnosti za pouzdano rješavanje svih vjerskih pitanja jedan je od najvažnijih uzroka sporenja među ljudima. U slučajevima kada pitanje nije moguće jasmo riješiti svako se bavi pretpostavkom i predodžbom koja se možda razlikuje od pretpostavke i predodžbe drugih. Kao ishod toga pojavljuje se razlika u mišljenju i kada ove razlike budu u osnovnim pitanjima koja interesiraju ljude ponekad to rezultira pojavljivanjem različitih sljedbi. Upravo to pitanje je razlog slanja vjerovjesnika i pomoći Božije preko vjerovjesnika i evlija. Plemeniti Vjerovjesnik, s.a.v.a., koji je poslan radi poučavanja ljudi, objašnjavanje istina i Božijih propisa u kratkom vremenskom razdoblju svog poslanstva nije dobio priliku za objašnjenje svih tema ljudima. Zato je bilo neophodno da se od Boga odredi nasljednik koji će kao i on biti bezgriješan i nastaviti njegove poslove vođenja muslimana i objašnjenja kur'anskih nauka i vjerovjesničkog suneta. Ali, većina muslimana je nakon Vjerovjesnika otišla drugim putem i ne samo da nije iskorišten Vjerovjesnikov Ehli Bejt nego su oni koji su došli na vlast izdali naredbu o zabrani pisanja Vjerovjesnikovih hadisa i ova zabrana se nastavila stotinu narednih godina, tj. sve do vremena vladavine Omera ibn Abdu-l-Aziza. Ova pojava je uzrokovala to da ljudi budu lišeni tumača objave, Vjerovjesnika, neka je mir i blagoslov Božiji na njega i njegovu porodicu, i njegovog Ehli Bejta, neka je mir sa svima njima i kao ishod toga svako je u skladu sa svojim ukusom i nahođenjem iznosio neko tumačenje Kur'ana i islama, što je na koncu rezultiralo pojavljivanjem različitih akaidskih pravaca. Prema tome prvi činilac neslaganja je nemoć ljudi u razumijevanju svih istina i nekorištenje tradicije Vjerovjesnikove, s.a.v.a i njegovog Ehli Bejta.
Drugi činilac neslaganja je plemenski fanatizam. Fanatizam je općenito jedan od korijena neslaganja, ali posebna vrsta fanatizma je plemenski fanatizam koji je bio veoma snažno raširen među Arapima i upravo je taj problem prije islama bio uzrok stalnog ratovanja i prolijevanja krvi. Kažu kada je Muselejma Kezzab iznio tvrdnju o svome vjerovjesništvu neki od njegovih sljedbenika su rekli: “Mi znamo da je on lažov, a da Vjerovjesnik islama govori istinu, ali je laž koja potječe iz plemena Rabi'a nama draža od istine koja je iz plemena Mudar.” Smatra se da je većina haridžija bila upravo iz plemena Rabi'a.[4] O pitanju hilafeta i vođstva koje je najvažnije mezhebsko neslaganje u islamu uloga plemenskog fanatizma je očigledna, jer nakon smrti Vjerovjesnikove, s.a.v.a., umjesto da učestvuju u obredu Vjerovjesnikovog ukopa i provedu Vjerovjesnikove preporuke o njegovom nasljedniku, svaka grupa je stala na stanovište da pravo na hilafet pripada upravo njoj. Ono što je zanimljivo ovdje, u skladu sa povijesnim svjedocima, ni jedan od ensarija i muhadžira u određivanju Vjerovjesnikovog nasljednika nije ništa rekao o Kur'anu, sunetu Poslanika Božijeg ili dobrobiti ummeta, već se govorilo o tome kako je nasljedstvo Vjerovjesnikovo pravo ensarija ili muhadžira. I pošto su među ensarijama postojala dva plemena, Evs i Hazredž, koja su bila u međusobnom rivalstvu, upravo zbog tog neslaganja pleme Kurejš, tj. muhadžiri su postali pobjednici.
Treći činilac neslaganja je slijeđenje strasti i želja za materijalnom koristi i tvrdoglavost. Kur'an Časni u mnogim ajetima razlogom zbog kojeg ljudi ne pronalaze put smatra upravo moralne nedostatke kao što su strasti, okrutnost srca, oholost i arogancija, zloba i smatranje sebe boljim od drugih, a također i činjenje grijeha kao što su nasilje i razvrat.[5] Naprimjer, kada je Imam Ali, mir s njim, na sve sumnje haridžija dao odgovor i upotponio prema njima dokaz, iako se većina njih pokajala i odustala od ratovanja protiv njega, opet su neki od njih ratovali protiv Imama na Nahrevanu i povijest svjedoči da je slijeđenje strasti i duh svojeglavosti i fanatizma bio veoma učinkovit u događajima koji su uslijedili.
Četvrti činilac su bila muslimanska osvajanja i širenje geografskog područja islama, što je uzrokovalo da sljedbenici drugih religija i vjerovanja postepeno uđu u područje pod islamskom vlašću. Neke skupine koje su prihvatile islam iznosile su svoja pitanja i probleme pred muslimane, a oni koji su ostali u svojoj vjeri raspravljali su sa muslimanima o ovim pitanjima. Prevođenje grčke filozofije krajem perioda emevijske vlasti i početkom perioda abasijske vladavine osnažilo je ovaj proces i dalo je zamah pojavljivanju sumnji i pitanja. Ova pitanja i sumnje zahtijevali su odgovor, a odgovor muslimanskih mislilaca ponekad nije bio jednak, što je postalo uzrokom neslaganja među muslimanima.
Naravno, postoje i drugi činioci, koji su također utjecali na neslaganje i razilaženja u islamskom umetu, ali ćemo se uzdržati od njihovog spominjanja zbog sažetosti djela.[6]
Prvo neslaganje: ši'ije i sunije