U vrijeme rata na Sifinu koji se vodio između Imama Alija, mir s njim, i Muavije 36. i 37. hidžretske godine dogodio se spor u vojsci Imama Alija koji je postao izvor pojave sljedbe koja je nazvana haridžije. Iako je u početku izgledalo da su haridžije samo jedna političko-vojna sljedba, kasnije su se pretvorile u jednu akaidsko-mezhebsku sljedbu. Razlog ove promjene je u njihovom nastojanju da vjerski opravdaju svoje djelovanje. Radilo se o tome da je Muavijina vojska, nakon što je bila na pragu poraza, na prijedlog Amr ibn ‘Asa stavila Kur'ane na koplja i zatražila da se prihvati sud Kur'ana. Imam Ali je u početku ovaj prijedlog smatrao lukavstvom i prevarom i nije ga prihvatio, ali na insistiranje velike grupe iz svoje vojske i njihove prijetnje da će napasti Imama prihvatio je arbitražu i predstavio je Abdullaha ibn Abbasa kao svog zastupnika u arbitraži. Međutim, ista skupina njegovih vojnika nije prihvatila Ibn Abasovo zastupništvo već su predstavili Ebu Musa Eš'arija, tako da je Imam ponovo bio prisiljen prihvatiti njihov prijedlog. Dogovoreno je da zastupnici dvije strane razmotre Kur'an i da izreknu svoje mišljenje o ratu između te dvije strane, a do tog vremena dogovoren je prekid vatre. Ovaj dogovor je sastavljen u jedan ugovor i dvije strane su ga potpisale u mjesecu saferu 37. godine.
Nakon potpisivanja ugovora ista grupa iz Imamove vojske koja ga je bila primorala na prihvatanje arbitraže i suđenja Ebu Musaa Eš'arija i prekid vatre zatražila je od Imama Alija da prekrši pomenuti ugovor i napadne Muavijnu vojsku. Njihov razlog je bio kur'anski ajet إن الحكم إلا لله(presuda pripada samo Bogu).[8]
Oni su iz ovog ajeta zaključili da se ne treba povinovati sudu ljudi. Imam je odgovorio slijedeće: “Prihvatanje suda ljudi pod uvjetom da njihov sud bude u skladu s Kur'anom jeste sud Kur'ana. Osim toga, kršenje ugovora i zavjeta, u skladu s kur'anskim objašnjenjem, nije dozvoljeno, a to je ugovor koji je sklopljen na vaše insistiranje.”
Neki od njih nisu prihvatili Imamove riječi i rekli su: “Mi smo počinili grijeh prihvatajući suđenje i prisiljavajući tebe, ali se sada kajemo i ti također trebaš priznati grijeh i pokajati se.”
Oni su se potom odvojili od Imamove vojske i nisu ušli u Kufu sa ostalom vojskom, već su otišli u Haruru blizu Kufe i pripremili se za rat sa Imamom. Zatim su, da bi opravdali svoje djelovanje, tj. obaveznost ustanka protiv pravednog Imama, rekli: “Vladavina ljudi je grijeh.” Onaj ko čini grijeh, a ne pokaje se postat će nevjernik i pošto je obaveza svih muslimana naređivanje dobra na svim razinama, čak i oružanom borbom, onda je obavezan i rat protiv Imama i njegove vojske, koji je prema njihovom mišljenju počinio grijeh.
Najvažnije vjerovanje haridžija je da je onaj koji počini veliki grijeh nevjernik. Iako je ovo vjerovanje u početku bilo izraženo na prost i jednostavan način radi opravdanja za ustanak protiv Imama muslimana, postepeno su druge haridžije uz dokazivanje ajetima i hadisima dale mu potpuno kelamsku i mezhebsku boju i upravo to je uzrokovalo da se haridžije uobliče kao jedna mezhebska sljedba.
Kao što smo vidjeli nekoliko neslaganja imalo je ulogu u pojavljivanju haridžija. Neka od tih neslaganja su bila: neslaganje u pogledu ispravnosti prihvatanja suđenja ili njegove neispravnosti, neslaganje u određivanju izabrane osobe za suđenje, neslaganje u pogledu provođenja ugovora i sporazuma ili njegovog kršenja, neslaganje o tome da li je grijeh prihvatanje suda ljudi ili je to dopušteno, neslaganje oko toga da li je počinitelj velikog grijeha nevjernik ili nije. Ali među svima njima samo je posljednje neslaganje bilo jedno potpuno akaidsko i kelamsko neslaganje i zato se smatra glavnom odrednicom haridžija, posebno u kasnijim vremenima. Kao reakcija na ovo stanovište haridžija jedna grupa je općenito porekla ulogu dobrog djela ili grijeha u vjerovanju i vjerovanje nekoga kao što je Božiji Poslanik smatrali su jednakim vjerovanju osobe koja je griješnik. Ove skupina dobila je ime murdžije. Riječ murdžije (مرجئه) dolazi iz korijena erdža (ارجاء) što znači kasniti, odgoditi, slijediti iza nečega. Ovu skupinu su nazvali murdžije zato što su smatrali djelo odgođenim (kasnijim) u odnosu na vjerovanje.
Zanimljivo je znati da se sljedba mutezilija formirala također kao reakcija na neslaganje haridžija i murdžija u pogledu pitanja vjerovanja, nevjerovanja i činjenja velikog grijeha. Mutezilije su u ovom pitanju izabrale srednji put. Ovo pitanje će biti objašnjeno na početku rasprave o mutezilijama.[9]
Treće neslaganje: džebrije i kaderije