U vrijeme Plemenitog Vjerovjesnika, s.a.v.a., zbog dostupnosti objave i njegovog prisustva nije bilo nekih akaidskih neslaganja među narodom, a ako bi se eventualno pojavilo neslaganje ono bi bilo otklonjeno obraćanjem Vjerovjesniku. S njegovom smrću i prekidanjem objave pojavila su se neslaganja u mišljenju i shodno tome akaidska sporenja. Neka od ovih neslaganja kao što su da li je Vjerovjesnik umro ili je kao hazreti Isa otišao na nebo, te neslaganje o mjestu ukopa Vjerovjesnika brzo su otklonjena i svi su prihvatili da je on umro i da treba biti ukopan u Medini. Ali, neka od neslaganja bila su dublja od toga da bi bila jednostavno riješena. Zbog toga su bila uzrokom pojave različitih pravaca i islamski ummet su podijelila na mnogobrojne sljedbe. Prvo, ne samo važno akaidsko neslaganje, nego čak najvažniji i najveći vjerski spor u povijesti islama bilo je pitanje oko vođstva i hilafeta nakon Vjerovjesnika, s.a.v.a.[7]
Nakon preseljenja Vjerovjesnika islama, s.a.v.a., dok je Ali ibn Ebi Talib bio zauzet njegovim ukopom nekoliko Muhadžira i Ensarija se sastalo u mjestu koje se nazivalo Sekife beni Saide i počeli su se prepirati oko osobe halife i vođe. Ensarije su predložili da se izabere jedan vođa između njih i jedan vođa između Muhadžira. Ali, Ebu Bekr je prenošenjem hadisa „Imami su od Kurejšija“ ograničio vođstvo među pripadnicima plemena Kurejš i nakon toga je Omer bez odlaganja da prisegu Ebu Bekru, a drugi su ga slijedili. Međutim, druga grupa muslimana na čijem čelu je bio Ali ibn Ebi Talib, mir s njim, i bliski drugovi Vjerovjesnikovi kao što su Selman, Ebu Zer, Mikdad, Ammar, Ibn Mes'ud i Sehl ibn Hunejf, pozivajući se na kur'anske ajete i Vjerovjesnikove hadise stali su na stanovište da je vođa i namjesnik Vjerovjesnikov jasnim tekstom određen od Boga i da ga je Poslanik Božiji, također, mnogo puta predstavio. Upravo u pogledu ovoga islamski umet se podijelio na dvije sljedbe, sunije i ši'ije. Sunije su smatrali da Vjerovjesnik nije odredio svog nasljednika i da je u načelu određivanje vođe i halife pitanje izbora kojeg treba odrediti narod ili Vijeće koje riješava poslove. Nasuprot tome ši'ije su vjerovale da je vođstvo muslimana u svim vjerskim dimenzijama nadležnost koja pripada Bogu i da ga Bog određuje. Ovaj spor koji se desio jedanaeste hidžretske godine prouzročio je pojavu dvije važne sljedbe, sunija i ši'ija, i većina islamskih pravaca pripada jednoj od ove dvije sljedbe. U trećem i četvrtom dijelu ove knjige raspravljat će se o ova dva pravca kao i o pravcima koji su proizašli iz njih.
Drugo neslaganje: haridžije, murdžije i mutezilije