Najpotpunija definicija jedne nauke je ona definicija koja obuhvata različite specifičnosti nauke. Drugim riječima, sveobuhvatna je ona definicija koja spominje kako temu te nauke, tako i njezin metod i cilj. Na osnovu toga može se reći: “Nauka o islamskim sljedbama i pravcima je takva nauka koja raspravlja opisnim i povijesnim metodom o islamskim pravcima i bavi se njihovim predstavljanjem.”
U ovoj definiciji spomenut je metod (opisni i povijesni), tema (islamski pravci/mezhebi) i cilj (predstavljanje islamskih mezheba). Sada ćemo objasniti ove tri karakteristike.
Nakon smrti Vjerovjesnika, neka je mir i blagoslov Božiji na njega i njegovu porodicu, među njegovim sljedbenicima pojavile su se razlike u mišljenju i sporenja u vjerovanju i ova sporenja su se okončala na kraju pojavom različitih sljedbi. Prva osnovna razlika bilo je pitanje vođstva i naslijeđivanja Vjerovjesnikovog, kada se islamski ummet podijelio na dvije grupe, ši'ije i sunije. Pitanje vjerovanja i nevjerovanja počinioca velikog grijeha (fasika) bila je druga razlika koja je imala utjecaja u formiranju haridžija, murdžija i mutezilija među sunijama. Razlika u metodama, posebno iz aspekta racionalizma i tradicionalizma imala je također učinak na pojavu nekih sljedbi, kao što su ehlu-l-hadis, ešarije i mutezilije. Svi ovi pravci vjerovali su u Boga i u vjerovjesništvo Muhammeda, s.a.v.a., i prihvatali su Kur'an i vjerovjesničke hadise, te su prihvatali temeljna vjerovanja i propise kao što su vjerovanje u proživljenje, meleke, namaz, post, dok su u nekim drugim vjerovanjima imali međusobne razlike. Upravo te razlike bile su uzrok pojave raznih sljedbi u islamskom ummetu.
Međutim, tema nauke o islamskim sljedbama i pravcima su islamski akaidski pravci. U ovoj nauci predmet proučavanja i diskusije su islamski akaidski pravci, njihove zajedničke tačke i mjesta njihovog međusobnog razilaženja. Naglasak je na akaidskoj dimenziji pravaca zbog toga što razlika u etičkim i pravnim temama nije tolika da bi bila razlogom formiranja jedne nezavisne sljedbe. Zato se u ovoj nauci povremeno spominju, također, i neakaidske razlike. Međutim, ove teme više imaju karakter zabilješke i ne ukalapaju se u glavni okvir ove nauke.
Cilj ove nauke je predstavljanje islamskih pravaca i sljedbi i njihovog posebnog vjerovanja. Knjige o sljedbama i pravcima ponekad ovdje smatraju prikladnim iznošenje kritičkih stavova ili govore o ispravnosti i neispravnosti nekih pravaca.
U knjigama hadisa preneseno je od plemenitog Vjerovjesnika, s.a.v.a., da je rekao: “Ummet hazreti Musaa, mir s njim, podijelio se nakon njega na sedamdeset jednu sljedbu, ummet hazreti Isaa, mir s njim, na sedamdeset dvije sljedbe, a moj ummet će se nakon mene podijeliti na sedamdeset tri sljedbe i samo jedna će biti spašena.” Izgleda da su ciljevi nekih pisaca o temi islamskih sljedbi i pravaca određivanje ovih sljedbi i predstavljanje sljedbe koja će biti spašena.[2] Čak i uvećavanja broja nekih sljedbi, kao što su ši'ije, mutezilije i haridžije, od strane nekih ešarijskih pisaca je način koji se izgleda koristi da bi se dobio broj sedamdeset tri.
U svakom slučaju, postoji mnogo toga što se može reći o ovom hadisu što ne bi moglo stati u knjigu, pa ćemo samo spomenuti slijedeće: prvo, u pomenutom hadisu Plemeniti Vjerovjesnik, s.a.v.a., navješćuje budućnost i nije jasno do kojeg vremena će se potpuno formirati ove sedamdeset tri sljedbe i možda u vrijeme pisaca knjiga o sljedbama i pravcima ovaj broj još uvijek nije upotpunjen te će u budućnosti možda nastati još novih sljedbi; drugo, možda je objašnjenje pomenutog broja bila aluzija na brojnost sljedbi i to da će se u Vjerovjesnikovom ummetu pojaviti više sljedbi nego što je to broj sljedbi među prijašnjim zajednicama.
Metod nauke o sljedbama i pravcima je tradicionalni, povijesni i opisni metod. U ovoj nauci se prvo proučava i razmatra povijest svake sljedbe i postojeće usmene tradicije o načinu njezinog pojavljivanja, vjerovanja i njezinih posebnih mišljenja, a onda se na osnovu tih činjenica opisuje i analizira svaki akaidski pravac. U skladu s tim, u nauci o sljedbama i pravcima cilj nije kritika, odbacivanje nekog pravca i preporučivanje prihvatanja nekog drugog, već je glavni cilj ove nauke predstavljanje i opis pravaca tradicionalnom metodom. Naravno, svako ima pravo da se bavi naučnom kritikom jednog pravca na osnovu racionalno-tradicionalne metode, ali ova vrsta kritika nije glavni cilj nauke i sljedbama o pravcima već je jedan od njezinih učinaka i koristi. U stvari, ova nauka samo priprema područje za kritiku, jer svaka poželjna kritika prije svega ima potrebu za ispravnim poznavanjem teme.
Odnos islamske apologetike (kelama) sa naukom o islamskim sljedbama i pravcima
Stranice:
1 2 3 4 5 6 7 8 9
